četvrtak, 8. listopada 2009.

Hrana kao lijek-Kroz stoljeca

 Ovaj me se clanak poprilicno dojmio pa ga u cijelosti ovdje prenosim!
Dobro je procitati ga!
Važnost koju optimalna prehrana ima za zdravlje spoznali su još stari Egipćani, a najstariji dokaz o tome su slikovni zapisi koji potječu iz 5000.-te g. pr. Krista. Iako nije prvi koji je spoznao važnost prehrane u očuvanju zdravlja, Hipokrat je zasigurno dao izuzetan doprinos «popularizaciji» ideje uporabe hrane kao lijeka.. Da je tako, govori i «besmrtnost» njegove rečenice «Neka tvoja hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana».
Iz Hipokratovih djela saznajemo da su i lječnici iz razdoblja 5. st. pr. Krista prepoznali utjecaj hranjenja na ljudsko zdravlje. Njegovo djelo Upravljanje zdravljem, fokusira se na terapijska svojstva hrane, gdje posebno prvi dio knjige – Aforizmi – opisuje vezu između prehrane i zdravstevnog stanja, odnosno bolesti. Prema Hipokratovom učenju, koje se podudaralo sa vjerovanjem starih Egipćana, probava ima važnu ulogu u održavanju zdravlja pa je i hrana, zbog utjecaja na probavu, bolesnoj osobi važnija od samog lijeka.

Naslanjajući se na Hipkratovo učenje, i posebice na djelo Upravljanje zdravljem, prehrambene preporuke kroz naredna stoljeća nastavljaju razvijati liječnici poput Galena, Maimonoidesa i Paracelsusa. Ipak, prva znanstvena objašnjanja i spoznaje o prehrani potječu tek iz 18. stoljeća kada francuski liječnik Rene de Reaumour postavlja temelje biokemije probave. U istom stoljeću je po prvi put uočeno da određene namirnice uistinu liječe određenu bolest. Radilo se o citrusima koji uspješno liječili skorbut – bolest za koju se danas zna da je rezultat deficita vitamina C.
Zapisi na papirusu iz razdoblja 1500. g. pr.Krista svjedoče da su još drevni Egipćani znali propisati prehranu za bolesne i ozljeđene, te da su njihovi liječnici upotrebljavali različite namirnice kao «lijekove» koji će se kasnije uobičajeno preporučati u brojnim europskim zemljama. Tako je, primjerice, med bio možda i najdjelotvorniji od svih lijekova koje su tada upotrebljavali Egipćani. Prvotno se koristio za cijeljenje rana, no kasnije je, s obzirom da se pokazao izuzetno djelotvornim u liječenju infekcija, bio sastavni dio mnogih lijekova koji su se uzimali oralno. Naime, stari Egipćani vjerovali su da su sve infekcije, pa i one vanjske, rezultat poremećaja unutarnje ravnoteže.
Upotreba octa kao pomoćnog ljekovitog sredstva također datira u drevna vremena. Zahvaljujući antimikrobnim svojstvima, korišten je kao antibiotik te je imao svoje mjesto u brojnim ljekovitim pripravcima za ljude i životinje. Neke od tvrdnji o učinkovitosti octa izdržale su test vremena i krutost znanosti, dok su neke proglašene netočnima ili čak smiješnima.
Hipokrat je ocat u svojim terapijama upotrebljavao još u 4.
stoljeću prije Krista. Koristio ga je kod upala, oteklina i ulkusa. Oxymel, pripravak od meda i octa, Hipokrat je upotrebljavao za olakšavanje kašlja i smetnji u gornjem respiratornom sustavu, a propisivao ga je i kod konstipacije. Varijacije formule oxymel upotrebljavali su brojni liječnici kroz povijest, poput slavnog Galena. Kombinacija octa i meda koristi se i danas jer služi kao odlično otapalo za brojne ljekovite biljke.
Opis potencijalnog terapijskog djelovanja određenih namirnica kroz povijest u određenim aspektima se podudara sa današnjim, dokazanim, spoznajama o blagotvornom djelovanju istih.
Primjerice, u djelu grčkog liječnika Dioscoridesa, koje datira iz 1. st., a koje se citira i danas, opisana su, na osnovu zapažanja, terapijska djelovanja nekih namirnica i posebno biljaka.
Tako je Dioscorides za češnjak napisao da oslobađa od crijevnih i kožnih parazita, neutralizira vanjske i unutarnje upale, ublažava zubobolju i kašalj, reducira nastanak hemoroida i stimulira menstrualno krvarenje. Već tada je ovaj grčki liječnik opisao nešto što je i danas predmet brojnih istraživanja o češnjaku, a to je njegova sposobnost uklanjanja suvišne tekućine iz organizma, opuštanja krvnih žila i stimuliranja rada bubrega. U narednim stoljećima češnjaku se pridodaju epiteti poput «lijek protiv epilepsije», «stimulator libida», «neutralizator otrova», «lijek protiv zaraznih bolesti», «lijek protiv nesanice», «lijek protiv malarije» isl.
Češnjak je, zajedno sa većinom gore navedenih djelovanja, u 18. i 19. st. uvršten i u prve pisane Famakopeje (Edinburg New Dispesatory, 1794; U.S Pharmacopoeia 1820).
Tijekom znanstvene revolucije, 19. st. blagotvorno djelovanje češnjaka pripisuje se aktivnim komponentama češnjaka koje su se izolirale u ulju. I dalje se naglašava njegovo protuupalno djelovanje, sposobnost opuštanja krvnih žila i poboljšavanja cirkulacije, njegovo diuretičko djelovanje, te se u tom razdoblju čak spominje i kao lijek protiv upale pluća te kao pomoć u olakšavanju poteškoća sa disanjem.

Potencijalno terapijsko svojstvo još jedne namirnice koja se posljednjih desetljeća posebno proučava, i veliča, također je bilo poznato još tisućama godina prije Krista. Radi se o jogurtu i njegovoj ulozi u održavanju zdravlja probavnog sustava. Jogurt je jedna od najstarijih, čovjeku poznatih namirnica, te je tisućama godina bila je važan nutritivno vrijedan proizvod stanovnika sjeveroistočne Europe, Srednjeg Istoka, Centralne Azije i dijelova Dalekog Istoka.

Već su starogrčki liječnici bili su upoznati sa djelovanjem jogurta na zdravlje.
Prve reference o djelovanju ostavio je Herodot koji je živio u 5.st. pr.Kr, a u 2. st. cijenjeni Galen uzdiže jogurt zbog njegova laksativnog djelovanja i sposobnosti «čišćenja» probavnog sustava. Čak i indijski Ayurvedski zapisi, koji datiraju iz 6000.g. pr. Kr. Sugeriraju da redovita konzumacija jogurta vodi ka zdravom i dugovječnom životu.

U srednjem vijeku, 633. g u Damasku se pojavila knjiga u kojoj je jogurt također slavljen zbog svojih terapijskih svojstava. Zapadnoj Europi jogurt je predstavljen u 16 st. kada je armenski liječnik, ovom «izuzetnom» namirnicom izlječio tadašnjeg francuskog kralja od melankolije i probavnih problema. Čini se da je ova činjenica uzrok da Francuzi jogurt nazivaju «mlijekom vječnog života.»

Ipak, pravu vrijednost jogurtu početkom 20. st. daje ruski biolog Dr. Elie Metchnikoff, koji je na osnovu svojih istraživanja prepoznao vrijednost «prijateljskih» bakterija prisutnih u jogurtu. Naime, dr. Metchnikoff je uočio da Bugari u odnosu na druge narode imaju dulji životni vijek. Ovaj fenomen je pripisao navici Bugara da konzumiraju velike količine jogurta, za koji je vjerovao da pomaže u održavanju brojnosti «prijateljskih» bakterija koje žive u probavnom sustavu. Dr. Metchnikoff bio je među prvima koji je prepoznao vezu između razvoja bolesti i, kako ih on naziva «otrova» koji nastaju u crijevima. Pokazao je da «prijateljske» bakterije mogu normalizirati rad crijeva i boriti se protiv patogenih bakterija te tako, indirektno produljiti životni vijek. Za svoj rad Dr. Metchnikoff je 1908. g. dobio Nobelovu nagradu.


Dr.sc. Darija Vranešić, dipl.ing.
Iva Alebić, dipl.ing.
Voli Vas Silvana!
Silvana, with Love!
Objavi komentar

MA:Toni restoran na Bacama-Split

E danas kad sam cvrsto odlucila napisat par rijeci o ovom odnedavno popularnom konobi restoranu na splitskim bacama,pokraj ostarije Vidjako...